Uranjanje se bavi nejasnim, prešućenim, ženskim, društveno uvjetovanim osjećajima krivnje, odgovornosti i tereta, ali i implicitnom mudrošću, snagom i uživanjem. Autorica tekstom, tijelom, glasom i slikom progovara o marginalnim i marginaliziranim osjećajima, dojmovima, mislima i naslijeđenim obrascima, dotičući se pozicije žene u društvenom kontekstu, ali i intimnom djelovanju. Sama se tema račva u nekoliko segmenata, ironizira povijesnu percepciju žene i indirektno dotiče inherentno nasilje koje ono perpetuira. 

Naracija je fragmentarna, apstraktna, dana u natruhama, elementi predstave međusobno se nadopunjuju i suprotstavljaju, stvarajući asocijativnu  mrežu kojoj je cilj izvrnuti, iščašiti, ismijati i imaginacijom nadići samu temu.