Trio za opnu, zvono i nebo
Trio za opnu, zvono i nebo je site- specific performas u kojoj izvedbu ravnopravno gradi tekst (Neva Lukić), zvuk (Pino Ivančić) i pokret (Josipa Bubaš).
Bijeli lakat među smeđim deblima.
Ona je bila takva- nestvarna, uspavana, izložena, različita.
Sanjarila je sklopljenih očiju. Oblikovana do posljednjeg trenutka i detalja, precizno svemirsko tijelo koje je tek trebalo otupjeti, unatrag se vratiti.
Iz nje, iz njenih OO ustiju, iz njenih tttt točkica nosa, s njenih naoštrenih i stoga zamalo pa nevidljivih jezičaca kose……, počela je kap kap kapati, kapati kapa ti,
kapi
kapi kapi…;
dok se cijela kap prema njenom obrisu nije izvila, prema njoj svoju dušu ispustila obavivši je cijelu mekim, sad već smrznutim stijenkama.
Žena, koja odavno bila je rođena osjetila se kao nerođena, no čim je pogledala u svoje tijelo, precizno, do kraja oblikovano djelo, sjetila se da već davno je sročena.
I dalje je jednako kao nekad vidjela, dok se prozirna opna još oko nje nije svijala.
Ispustila je glas, unutar je vrištala i začula sebe kao da je iz sebe izišla.
Prste i prste, prste i prste pomaknula je na sve strane i shvatila da je niti najoštrije kamenje neće probiti.
Krenula je – s jednim tijelom, s dva tijela u jednom, s dva odvojena tijela, bez tijela; davno rođena, još nerođena, nikada rođena.
Bilo se tako ugodno ovako kretati, a opet, i dalje je imala svoje noge koje podsjećale su na davno rođenje.
Na putu su je svi željeli zaustaviti, bilo da su je krenuli obgrliti ili probušiti. Ona im nije osjetila ruke, niti im je čula riječi, samo im se smiješila, dok su oni govorili:
„S tobom ću krenuti!“
„Zašto se ne želiš roditi!?“
„Moraš se rastopiti!“
„Pokušaj se razdvojiti!“
Neva Lukić
Izvedba
XV. festival Sedam dana stvaranja, Pazin, 2018.
Autori
Neva Lukić, Pino Ivančić, Josipa Bubaš
Fotografija
Don Bobo Bobanović
