Nijedna slika u viru tih oblika i karaktera ne može biti statična. Nikakva fasada, nikakvo parkiralište jer nema tihe vode – samo nevidljive. Grad monotono klizi prema sve gušćem rubu. Potok pri ulasku u grad postaje drugi. Jednom riječju, on postaje kloakom, vidljivom, nadzemnom, čini nepovoljan utisak, koliko na pogled, toliko na vonj, okužuje zrak i temelj. Slijedeći misao ‘zlo se iz jednog dijela grada prelaže u drugi dio’, zirkajmo u tu kalnu žutu vodu koja se tromo valja…promatrajmo kakva nam silna čudesa od preraznih otpadaka draže njuh. Dušama je smrt da postanu voda, a vodi smrt da postane zemlja. Pa ipak, od zemlje-mulja postaje voda, a od te vode duša”, stoji u najavi projekta.